Audio vodičGalata Bridge
Galata Köprüsü
Užurbani most preko Zlatnog roga sa stazama za pješake i uličnim prodavačima te kafićima na donjoj razini.
Prešavši vode Zlatnog roga u Istanbulu, Galata most mnogo je više od običnog prijelaza između stare i nove jezgre grada. Sa svojih gotovo pet stotina metara duljine, ovaj most spaja povijesno srce Istanbula, četvrt Eminönü, s užurbanim Karaköyem, gdje život pulsira danju i noću. Danas most nudi široke šetnice za pješake, trake za automobile i tramvaje, a ispod njega nalazi se niz živopisnih kafića i ribljih restorana, u kojima se miris svježe ribe miješa sa slanim morskim zrakom.
Priča o Galata mostu seže više od tisuću i pol godina unatrag, sve do vremena cara Justinijana u šestom stoljeću, kada se prvi put bilježe zapisi o mostu. Kasnije, tijekom osmanskog osvajanja sredinom petnaestog stoljeća, vojska je improvizirala prijelaz sastavljen od brodova kako bi vojnici mogli prijeći vodu. San o trajnom mostu nastavio se, a među onima koji su pokušali dati svoj doprinos našli su se i neki od najpoznatijih svjetskih umjetnika. Slavni Leonardo da Vinci iz Italije u ranom šesnaestom stoljeću osmislio je grandiozan projekt mosta s jednim lukom, ali zamisao nikada nije ostvarena. Michelangelo je također bio pozvan izraditi prijedlog, ali je ponudu odbio.
Prvi drveni Galata most, kakvog pamte moderni stanovnici Istanbula, podignut je tek sredinom devetnaestoga stoljeća, nakon čega su izgrađeni brojni novi mostovi koji su pratili razvoj grada. Svaki je odražavao duh svoga doba: od drvenih platformi, preko pontonskih konstrukcija, do današnjeg mosta s podiznim središnjim dijelom dugim oko osamdeset metara, što omogućuje prolazak brodova. Do kraja devetnaestoga stoljeća Galata most postao je gradska ikona – spominje se u romanima, na platnima slikara i u filmskim kadrovima.
Most Galata uvijek je imao posebno mjesto u svakodnevici građana. Stanovnici su ga prelazili zbog posla, trgovine ili molitve, dok su se prodavači vješto probijali kroz gužvu nudeći simit i pečene kestene. U kafićima i restoranima smještenima ispod mosta gosti uživaju u čaju i svježe pečenoj ribi, a stolovi su oduvijek puni prijatelja i obitelji. Prema nekima, čak je i kartaška igra „bridge” dobila ime upravo ovdje, jer su britanski vojnici nakon prelaska mosta rado provodili vrijeme uz kavu i karte.
Nekada se prelazak mosta naplaćivao, bilo pješice, na konju ili u kočiji, sve do ranih tridesetih godina prošloga stoljeća kada su posljednje naplate ukinute. Danas tramvaji jure, automobili prolaze, a šetači mogu prijeći most u bilo koje doba dana i noći. Galata most i dalje ostaje snažan simbol: na njemu se susreću staro i novo, istok i zapad, tradicija i suvremenost. Taj poseban duh mosta stalno je prisutan – ribari nestrpljivo čekaju svoj ulov, umjetnici i pisci nadahnjuju se ovom scenom, a posjetitelji iz cijelog svijeta postaju dijelom istanbulske priče upravo na tom mjestu gdje se susreću obje strane grada.